Čuveni psihijatar Vladeta Jerotić otkriva da li je gore da dijete bude razmaženo ili da roditelji budu previše strogi – koji je ispravan način vaspitavanja!
U društvu često možemo primijetiti podjele na popustroljive i previše stroge roditelje, kao i na razmaženu i disciplinovanu djecu. Kao i u svemu, tako i u vaspitavanju svaka krajnost ne donosi najbolje plodove. Kada su pitali profesora i čuvenog srpskog psihijatra dr Vladetu Jerotića da li je štetnije da dijete bude razmaženo ili da roditelji budu previše strogi, evo kakve odgovore i savjete je dao:
“Ja nisam roditelj, pa moram paziti šta govorim jer nije svejedno da li o djeci govori onaj ko ih ima troje, četvoro ili onaj koji nema nijedno. Sa svojom suprugom bio sam u srećnom braku 38 godina, ali djece nismo imali. Ipak, 40 godina sam radio sa djecom, kao psihijatar i psihoterapeut. Psihijatriju sam završio u Beogradu, a psihoterapiju u Švajcarskoj.
Roditelji i kažnjavanje…
To je mnogima naizgled prosto i neću ja da se obrušavam na roditelje kad to nisam. Čuli ste, možda za turske tuševe. Turski tuševi su, izvorno, hladna i vruća voda naizmjenično. U psihologiji oni imaju simboličko značenje i posebno su bili prisutni u ranijim vremenima, u patrijarhalnom društvu. Otac strog, prestrog, viče, tuče, sinove naročito. I ja sam dobijao batine od svog oca. Majka nježna, osjećajna, pa kad otac istuče i izađe iz kuće, majka tješi, privija dijete uz sebe, nudi slatko i utjehu. To ništa ne valja. Dijete ne može pravilno da se razvija u okruženju gdje jedan roditelj radi na jedan način, drugi roditelj na drugi način. A to je nekad tako bilo i u preko 90% porodica.
A šta kažu psiholozi, kako je ispravno? Umjereno strogi i otac i majka, umjereno blagi i otac i majka. To je jedini ispravan i dobar način vaspitavanja.
Još jedan problem je i ucjenjivanje djece kojem pribjegavaju mnogi roditelji. Ako budeš dobar, dobićeš to i to. Ako ne budeš dobar, čeka te kazna. Opominje te majka tri puta, ti opet radiš kako ne valja.
Sad, neki od vas će sigurno reći – pa šta? Nadam se ne veliki broj vas. Reći ćete, to su svi radili, i nekad i sad. Dijete od 3, 4, 5 godina šta može da razumije? E, tu smo na prekretnici shvatanja.
Profesor doktor Žarko Trebješanin, naš ugledni psiholog, doktorirao je na patrijarhalnom vaspitanju srpske djece. I znate šta je otkrio? I kod obrazovanih i kod neobrazovanih roditelja, djece je u patrijarhalnog društvu smatrano za beslovesno biće. Ono koje se rađa kao prazna tabla koju ispisujemo. Sad su i psiholozi tu malo popustili, pa kažu do kraja pete godine je formirana psihička struktura čovjeka. Karakter je gotov. A zaključci iz toga bi mogli da budu krajnje pesimistični, ali nisu. Zato što postoji Božja milost i postoji urođeni princip JA, veliko otkriće početka 20. vijeka – dijete se ne rađa kao neispisana tabla, to će vam svaka babica pri zdravom porođaju reći da se već bebe razlikuju.
A inteligencija? Ona nije do kraja raspravljena u psihologiji. Po većini je i ona urođena, jer isti rezultat ostvariš i sa 20 i 50. Pa kako to? Tako što mi uvećavamo samo svoja znanja. Danas su mladi ljudi informisani. Dobro, ne možete bez toga. Ali ako informacije ne pređu u znanje, a znanje u saznanje, džaba im informacije. Ničemu ne vrede, ako kvantitet informacija ne pređe u kvalitet. Tek je saznanje kvalitet i početak sazrevanja čovjeka na psihološkom putu. Čak ne ni znanje. Bože, koliko ima ljudi koji mnogo znaju, a ništa im to ne vredi, ni njima ni njihovoj okolini.
Dakle, rekao sam malopre, do 5. godine gotova je psihička struktura. Jadni roditelji… Baš mi je žao da to moram da im kažem… A do 5. godine treba da su s djecom u ljubavi velikoj. Bar do pete. Čak ni poslije nema toliko tragova, ako je prvih 5 godina bilo ljubavi oca i majke. Dijete upije sve to. A već sam pomenuo princip JA. Svako dijete se rađa sa različitom jačinom principa JA. Kako drugačije objasniti svetitelje, a kako velike ljude? Mislite li da su svi oni poticali iz bogznakako dobrih porodica? Bilo je i takvih, naravno. Ali znate koliko je onih koji su imali nikakve roditelje. Svetitelji, a gde je Betoven? Dostojevski? On je sa očeve strane među precima imao ubice, samoubice, a otac sam je bio zlotvor kog su seljaci ubili na oči mladog Dostojevskog, poslije čega je on i dobio epilepsiju. To je i Frojd objasnio. A sa majčine strane, preci su mu bili sveštenici, monasi, neki dobri ljudi. A u Dostojevskom i jedni i drugi. I on je najbolji primjer genija koji nosi u sebi i đavola i Boga.
“Nisi dobar, bićeš kažnjen”
Aman, nemojte to govoriti! Dijete će čitav život u strahu od kazne biti pokorno, ili će postati buntovnik.
Pitali su me šta je gore? Kad se dijete razmazi ili kad su roditelji pretjerano strogi? Ako treba birati, bolje razmaženo, nego dijete koje raste u preteranoj strogosti. Jer, ipak, to dijete se kroz život u kojem nije više u centru pažnje, nekako koriguje. Ali ako u sebi dijete nosi strah i inferiornost, to ostaje za čitav život…
Moji pacijenti koji su dolazili u uzrastu od 15 do 20 godina, u 90% slučajeva su krivili roditelje. Doduše, u većini slučajeva su i bili u pravu. To je ono, kad ih roditelji smatraju za beslovesno biće, pa se grubo svađaju pred djetetom a ono ima 2, 3 godine. Nije to tek tako prepirka, to je još i normalno, a kad počnu svađe, loše će se završiti. Rastavom braka, neće djeca moći da odrastu kako treba. I ko je onda kriv?
Dijete jadno, sa dvije godine, zavuče se pod sto, igra se tamo, naravno da ne razumije. Ali sve ulazi od njega, sve upija. Kasnije će cijelog života biti ili uplašeno ili će se i ono svađati u svom braku. Kao kob neka.
Dijete nije, ni sa dvije godine, beslovesno biće. Ono čuje i upija i ono što vi mislite da ne čuje i ne razumije.”
(Iz govora profesora doktora Vladete Jerotića, Negotin, 17.11.2011.)
Leave a Reply