Dedo, ne znam mu ime, stopira negdje između Konjević Polja i Kravice.

Dedo, ne znam mu ime, stopira negdje između Konjević Polja i Kravice. Snijeg, hladno je. Kako ulazi u auto govori: ” Krenuo po lijekove u Bratunac”. “Sam sam”, govori kao da se pravda, iako ga ništa ne pitam. Imao dedo dva moždana udara, teško govori pa ga i ne razumijem svaku. Shvatila sam da je jednog sina izgubio u ratu, i za njeg prima nešto penzije. Ima unuka u Njemačkoj i on mu pomaže, nastavlja dedo, a u glasu se osjeti ponos. Govori i o drugoj djeci ali ga ne razumijem. Upitah ja za nenu, “Umrla prije osam godina”, odgovara dedo. Na Avdaginoj njivi auto sletilo i prevrnuo se na krov, gleda dedo i ni riječ na to. Vozimo se polako, što zbog klizavog puta, što da još koju progovorimo. I tako do doma zdravlja u Bratuncu, a ni na šta se dedo ne žali, osim…
Eto, sve vam ovo ispričah da bih vam to rekla.

Od svih nedaća koje su ga zadesila u životu, gubitaka, teških uslova života, čekanja na milost nekog da ga poveze i ko zna šta još, on se požalio jedino: ” Nema nikog da vrata otvori, jedino Šaban dođe, i drva mi on nasječe.”
E pa Šabane, ko god da si, neka ti Svemogući da zdravlja i sreće.
A gdje smo mi ostali, što bi trebali Šabani biti?